Nostalgična

Danas za promjenu neću pisati o današnjem danu jer je sve manje isto i nekih promjena nema.Pisat ću o nedjelji koju sam propustila tj. nisam taj dan ništa napisala.Taj dan sam tj. u nedjelju išla sa frendom na autobusni kolodvor da pita kad ima autobus za selo. Naime on u petak ide kod svoje bake (koju nije vidio 16 godina tj. od svoje 12 godine) na tjedan dana.Naime ona se vratila iz izbjeglištva. Zašto sad? Neznam valjda iz razloga što želi umrijet na svojoj zemlji.To je jedno selo nedaleko Drniša i zove se Kriške. Za njega nisam čula mada se za domovinskog rata mogao dobro naučiti zemljopis. Pogotovo za one koji nisu čuli za neka mjesta il da se podsjete.Uglavnom išli smo vidjet kad ima bus za tamo koji ide točno kroz to selo.Uglavnom kad smo to obavili zamolila sam ga da ode sa mnom u kvart par tramvajskih stanica dalje.I otišao al bili smo nakratko,njega je navodno bilo strah šetati po tuđem kvartu usred bijela dana. Zato sam ga otpratila na tramvajsku stanicu,a ja se vratila natrag.Šetajući bivšim kvartom osim što sam primjetila da se sve promjenilo što je uostalom i logično bila sam jaako nostalgična. Mada baš nije bilo suza sjetila sam se vremena kad sam živjela ondje. Dosta toga sam uslikala te neznam kako ću se odlučiti koju sliku da stavim.Na kraju sam došla do ulice di mi stanuje tetka a trenutno je na moru. Ispred Lisinskog u jednoj nazovi fontani čovjek je navlačio psa. Pas je plivao i kad je došao do jednog kraja i htio da izađe van ovaj ga je samo okrenuo i sve nastavio dalje. Ja sam samo gledala i ostala zapanjena i paralizirana. Jednostavno nisam mogla ništa učiniti. Tko zna kako je završio kao pas i da li je živ. To me još uvijek muči.